„Veličina jedne nacije i njen moralni napredak se može ceniti prema načinu na koji tretira svoje životinje.“
Mahatma Gandhi
Petarde i ostale novogodišnje trice
Decenijama unazad se na ovim prostorima novogodišnji i božićni praznici čvrsto naslanjaju na tri osnovna elementa – bogata trpeza, šoping groznica i pirotehnička svetkovina.
Iako su prva dva praznična motiva globalno uobičajena i retko koji pojedinac sebi uskrati uživanje u istima, treći element je ipak svojevrsni lokalni fenomen. Naime, razumljivo je i poželjno (pa i lekovito) makar jednom godišnje priuštiti sebi, porodici i prijateljima psihofizičke blagodeti koje pruža potrošačko društvo ali je prilično nerazumljivo zašto se to mora uraditi eksplozivno (u bukvalnom smislu).
Međutim, ostavivši po strani analizu tačnih razloga za nacionalnu privrženost svim vidovima petardi, vatrometa, baklji, „raketa“ i slično – ovaj tekst neće razmatrati ni pravo građana na harmonično praznovanje, neuznemiravano i neugrožavano bukom i opasnošću od nekontrolisane upotrebe pirotehnike. Upravo naprotiv, ovaj tekst baš nije o ljudima i njihovim pravima, nije o tome kako da građani poboljšaju kvalitet svog veselja, odmaranja i, eventualno, bekrijanja. Ovaj tekst je o tome kako da se, u ime najradosnijeg praznika i za slavu novog početka, prihvati i sprovede upravo ono što ljude na ovoj planeti čini superiornim – mogućnost razumevanja i saosećajnosti i prema drugim bićima koji nisu njihova vrsta.
U tom smislu, u nastavku samo o onima, tokom praznika ugroženim, dlakavim, krznatim i pernatim sugrađanima a koji ne mogu da govore u svoje ime, ne mogu da se brane ni žale, ne mogu da zovu nadležne organe, pišu dopise, govore za novine. Jedino što oni mogu je da se svake godine u isto vreme drhteći sklanjaju, panično beže, ostavljaju mlade, napuštaju gnezda, ispoljavaju agresiju međusobno, sve u strahu od čovečije pirotehničke praznične kataklizme (za njih veće i štetnije od bilo koje prirodne).
Prava i dobrobit životinja – pravni osnov
Ugovorom o Evropskoj uniji, životna sredina je proglašena za jedan od prioriteta Evropske unije. Osnovni ciljevi politike očuvanja i unapređenja životne sredine su, između ostalih,: očuvanje prirodnih vrednosti odnosno staništa i njihovog životinjskog sveta, kontrola i upravljanje bukom, podizanje svesti o neophodnosti zaštite životne sredine, prevencija štete i odgovornost za štetu prema životnoj sredini.
Poglavlje 27 u pregovorima Srbije sa EU, koje se odnosi na sve gorepomenute ciljeve, bi trebalo da se otvori krajem 2019. god., a dotle je u planu da se Srbija adekvatno ostvari u harmonizaciji propisa i izgradnji konkretnih kapaciteta za ostvarivanje tih ciljeva.
Lisabonskim ugovorom su životinjama priznate odlike osećajnih bića i tim aktom je propisano da Evropska Unija i države članice moraju u potpunosti da uvaže zahteve dobrobiti životinja.
Zakonom o dobrobiti životinja je propisano da su državni organi, organizacije i ustanove dužni da obezbeđuju, usmeravaju i podstiču jačanje svesti o značaju dobrobiti životinja. Takođe, na osnovu istog zakona, svi organi, kao i građani i udruženja su dužni da brinu o životu i zaštiti zdravlja i dobrobiti životinja.
Zakonom o dobrobiti životinja je, istovremeno, definisano i da životinje mogu da osete bol, patnju, stres, strah i paniku, i propisana je obaveza čoveka da pored očuvanja vrste brine i o zaštiti života i dobrobiti svake jedinke. Istim zakonom je utvrđena i moralna obaveza i dužnost čoveka da poštuje životinje i brine o životu i dobrobiti životinja čiji opstanak zavisi neposredno od njega.
Dakle, imajući sve gore izneto u vidu, nesporno je da je zaštita životinja i unapređenje njihovih osnovnih prava, očuvanje životnih staništa i mladih jedinki, poboljšanje kvaliteta života kao i priznanje postojanja životinjske svesti, volje i emocija – civilizacijska tekovina.
U vezi sa tim, nesporno je i da zvuk, svetlost, miris i svaki drugi efekat koji dolazi od bilo koje ljudske pirotehničke „igračke“, ni na koji način ne doprinosi sredini u kojoj se koristi i da se, stoga, postavlja pitanje njenog upotrebnog smisla, malo šireg od onog banalnog koji se ogleda u pukoj kratkotrajnoj zabavi pojedinaca.
U prilog navedenom je i odredba Zakona o javnom redu i miru, kojim je paljenje pirotehničkih proizvoda inkriminisano kao prekršaj za koji je zaprećena novčana kazna 10.000 do 50.000 dinara ili rad u javnom interesu od 40 do 120 časova.
Takođe, nesporno je i da masovna i istovremena upotreba pirotehnike, posebno petardi i posebno u gusto naseljenim mestima sa zgradama i soliterima (gde se zvuk širi jače i dalje), prouzrokuje lokalnim životinjama nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenog duševnog bola i straha; kao i štetu koja se ogleda u negativnim posledicama na životnu sredinu generalno, zbog poremećaja nastanjivanja, kretanja i ponašanja lokalnih životinjskih (i ptičijih) vrsta.
Naime, životinje imaju čulo sluha razvijenije od ljudi, imaju različite (istančanije) instinkte od ljudi, urođeno prihvataju samo prirodne pojave, te zvuk koji proizvodi samo jedna blizu eksplodirana petarda, kod životinje prouzrokuje izuzetno visok stepen straha, koji kod nje može izazvati i smrtnu posledicu.
Tamna je (novogodišnja) noć
Zato, bez obzira na to koliko nas, kao društvo, buka pirotehničke opreme čini srećnima i bez obzira na svepostojeću potrebu da se radost i veselje obeleži eksplozijama, i uprkos slavlju i iću i piću – mora se uvek imati u vidu da negde pored, u tami, postoje oni koji zbog tih naših neobičnih običaja strahuju, boluju i umiru.
Kada se ta činjenica zaista shvati onda će svako od nas stvarno i postati „ona promena u svetu koju želi da vidi“ pa će, povodom praznika, umesto petarde i šibice, u svoje ili dečije ruke staviti hranu, vodu ili zrnevlje namenjeno za životinje ili ptice.
Advokat Nevena First, Beograd
*Za Kukija, neumoljivog borca protiv bacanja petardi, koji je duboko verovao da će pobeda na kraju biti njegova, samo ako dovoljno dugo i dovoljno glasno laje u mirisom baruta ispunjen vazduh.