Normalan život podrazumeva tipičnu, prosečnu svakodnevicu, koja je u skladu sa uobičajenim društvenopravnim standardom. Navedeni standard se, pre svega, odnosi na faktičku mogućnost svakog čoveka da u punoj meri i obimu uživa sva zajemčena ljudska prava i slobode, kao i na postojanje društvenog poretka u kome ta prava i slobode mogu da budu ostvarena.
Živeti normalno znači živeti u društvu koje stvara okruženje u kome građani imaju stabilnost u fizičkom, emocionalnom i finansijskom smislu, shodno svojim ličnim vrednostima, doprinosima, potrebama i ciljevima. Živeti normalno znači živeti u pravednom i pravičnom društvu u kome je pojedinac oslobođen od svakodnevnih pritisaka sistema, lišen od nepotrebnih hroničnih strepnji i strahova i rasterećen od nedozvoljenog i neosnovanog ugrožavanja i uznemiravanja.
Društvo u kome se vodi normalan život je ono u kome se poštuje pojedinac i njegova prava na privatan i profesionalan život, političko opredeljenje i društveni angažman; ono društvo u kome vladaju principi jednakih šansi i fer igre i u kome se neguje duh tolerancije, solidarnosti i empatije; društvo u kome se podstiče naučni, duhovni i kulturološki razvoj i u kome niko nije uznemiravan zbog javno izrečenog političkog ili stručnog mišljenja. Normalnost apsolutno isključuje i bilo koji oblik nasilja i agresije, širenja mržnje, dezinformacija i negativne propagande i izazivanja konflikta.
Normalan život je i onaj u kome svaki pojedinac ima svest o tome da će uvek biti uzet u zaštitu od strane nadležnih organa u slučaju da su mu povređena ili ugrožena prava, jer su u društvu u kome se vodi normalan život institucije iznad vladajućih elita i postoje da bi služile građanima a ne političkim ili stranačkim ciljevima. Onaj život u kome je protok ideja i informacija slobodan i u kome svi mediji izveštavaju objektivno, istinito i potpuno, jer postoje radi svojih gledaoca i njihovog interesa a ne radi svojih vlasnika ili političkih šefova.
U svetu društvenopravne i političke normalnosti, predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti imaju neposredne obaveze prema građanima, počevši od dužnosti poštovanja ličnog integriteta svakog pojedinca, do obaveze strogog uzdržavanja od verbalnog progona političkih neistomišljenika. U takvoj normalnosti, visokim političkim akterima je, ne samo na osnovu Ustava i zakona već i na osnovu kolektivnih etičkih principa, zabranjeno da putem medija, društvenih mreža ili, pak, tokom sednice Parlamenta, upućuju javne uvrede i podsmehe bilo kom pojedincu. Normalnost uključuje i jednu sasvim normalnu obavezu svakog političkog funkcionera da bude transparentan u svom radu i komunikaciji s građanima, da preuzima odgovornost za svoje postupke i odluke i, posebno, da snosi posledice ukoliko dođe do radnog propusta ili kršenja zakona. Na poslednjem mestu ali ne i najmanje normalno je i da politički funkcioneri imaju isključivu obavezu da predstavljaju interese građana koji su ih izabrali i kojima služe, i da se zalažu za one politike koje odražavaju potrebe građana.
U normalnom životu odnosno društvu, nagrađuju se najbolji i najzaslužniji, prednjače najsposobniji, najmudriji i najstručniji, ističu se marljivi, obrazovani i talentovani. Normalan život podrazumeva zajednicu u kojoj vladaju načela poštenja i društvene jednakosti. Normalno društvo podstiče i razvija duhovne, verbalne i intelektualne vrednosti, posebno u političkoj javnosti, te je, stoga, u takvoj sredini najnormalnije učestalo videti i slušati pristojna, skromna, uljudna i pametna vlastodržačka lica.
Živeti normalno, dakle, znači živeti kvalitetno, slobodno i dostojanstveno. Živeti uspravno, srećno i ponosito. Pravo na normalan život je civilizacijska pravna vrednost inherentna svim građanima i ne može im biti oduzeto ili ograničeno. Živeti normalno, stoga, znači i osnovano očekivati i opravdano potraživati normalan život, u situacijama kada on izmakne.
Ipak, postavlja se pitanje da li je normalan život samo utopija, idealan san iz koga se građani bude i, svesni drugačije stvarnosti, oblače svoje svakodnevno ruho mukotrpne rutine, pitajući se da li san o normalnom životu sanjaju samo oni. Da li je normalan život, u ironičnoj podeli karata, dosuđen samo nekim drugim ljudima i da li se ti drugi ljudi ikada zapitaju o mogućnosti da će se nepoštena partija karata sa neregularnim podelama jednostavno prekinuti. Postavlja se pitanje da li postoji dovoljno mudrosti da se uvidi da je došlo vreme da se karte iznova promešaju.
Advokat Nevena Fürst, Beograd