Više od četiri godine nakon prethodnog pokušaja donošenja novog Zakona o duvanu, poslednjih par dana se ponovo aktuelizovalo pitanje potpune zabrane pušenja, koja zabrana bi, sudeći po izjavama nadležnih, obuhvatala kompletnu zabranu pušenja u zatvorenom prostoru u svim javnim objektima, uključujući i ugostiteljske objekte bilo kog tipa, a radi usaglašavanja direktiva sa Evropskom unijom.
U vezi sa ovom temom, kao protivnik bilo kojih „potpunih“ zabrana i zakonodavnih naredbi koje se odnose na sferu privatnosti pojedinca (a briga o sopstvenom zdravlju i telu spada u privatni život) – u slučajevima kada pojedinac svojim ponašanjem iz sfere privatnog života ne ugrožava javno zdravlje, bezbednost, javni moral ili prava drugih – objavila sam tada kraću analizu tadašnjih predloga na predmetnu temu.
S obzirom da se iz medija može saznati da su predlozi u vezi sa „ukidanjem pušenja“ ostali nepromenjeni, s izmenom u odnosu na budućeg predlagača (ovog puta je to Ministarstvo zdravlja) objavljujem u nastavku integralnu verziju svog tadašnjeg članka.
NOVI ZAKON O DUVANU
Prethodnih dana se, putem medija, moglo saznati da Ministarstvo finansija priprema novi Zakon o duvanu a “u koji će biti ugrađeno sve što je predviđeno novom Direktivom EU o duvanskim proizvodima”. Tim zakonom će, navodno, između ostalog (slikovna upozorenja na paklicama, regulisanje upotrebe elektronske cigarete, povećanje poreza i akciza na duvanske proizvode, zabrana mentol cigareta…), biti uvedena potpuna zabrana pušenja na radnim i javnim mestima bez ostavljanja mogućnosti ugostiteljskim i poslovnim objektima da se opredele da li će biti pušački ili nepušački, odnosno pola-pola.
Čini se da sve najavljene mere treba pozdraviti kao neophodne i prihvatljive, izuzev mere potpune zabrane pušenja u ugostiteljskim objektima i radnim mestima bez mogućnosti obezbeđivanja određenog mesta za pušače .
Obrazloženje zakonopisca za uvođenje te izuzetno restriktivne mere je sledeće:
1. To je obaveza Srbije kao jedne od 170 potpisnica Okvirne konvencije Svetske zdravstvene organizacije o kontroli duvana (u daljem tekstu – Okvirna konvencija)
2. Zabrana pušenja na radnim i javnim mestima uvedena Zakonom o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu iz 2010.god. je dovela do smanjenja broja pušača pa će analogno tome još veća zabrana dovesti do većeg smanjenja pušača, odnosno apsolutna zabrana do apsolutnog smanjenja
3. Zaštita javnog zdravlja
4. Ugostitelji neće trpeti štetu jer, parafrazirano, “šta se mora nije teško”
5. Tako je svuda u okruženju
U vezi sa gore iznetim čini se da su svi navedeni argumenti za takvu radikalizaciju zabrane pušenja u ugostiteljskim objektima i šire neosnovani, neuverljivi a pre svega netačni, iz sledećih razloga:
1. Netačni su navodi da je Srbija, kao potpisnica Okvirne konvencije, obavezna da uvede apsolutnu zabranu pušenja na način što će svim ugostiteljskim objektima, bez izuzetka, isključiti mogućnost opredeljenja (a što je trenutno dozvoljeno, u skladu sa važećim zakonom) i zakonski ukine tzv. „pušačke zone“ na radnim mestima.
Naime, Okvirna konvencija u čl.8 predviđa zaštitu od izlaganja duvanskom dimu u zatvorenom radnom prostoru, javnom prevozu, na zatvorenim javnim mestima i, po potrebi, na drugim javnim mestima. Analizom ovog člana, a i konvencije u celosti, proizilazi da Okvirna konvencija predviđa kao prioritet zaštitu stanovništa od duvanskog dima odnosno od tzv. „pasivnog pušenja“ i da, u skladu sa tim, nalaže državama potpisnicama da preduzmu mere radi realizacije te zaštite, nigde ne pominjući apsolutnu zabranu pušenja kao obaveznu meru. U tom smislu, izlaganje duvanskom dimu se ne može izjednačiti sa konzumacijom cigareta (pasivno pušenje vs aktivno pušenje) i Okvirna konvencija reguliše, pre svega, pravo nepušača na prostor bez duvanskog dima ne uvodeći istovremeno apsolutnu zabranu pušača.
U skladu sa tim, Srbija je već procenila značaj suprotstavljenih prava i, bez prevage jednog ili drugog, u važećem Zakonu o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu jasno definisala obavezu ugostiteljskih objekata da razluče pušački i nepušački deo (u slučaju da su veći od 80m2), odnosno da se opredele hoće li im gosti biti pušači ili nepušači, kao i obavezu odgovornih lica u pravnim licima da odvoje pušače od nepušača na način što će pušačima obezbediti prostor koji će biti obavezni da koriste tokom konzumacije cigareta.
Ovakvim zakonskim rešenjima Srbija je već ispunila taj deo svoje obaveze, kao države potpisnice, a istovremeno nije učinjena diskriminacija nijedne kategorije stanovništva i ne vidi se nijedan osnovani razlog da se te norme (a koje su već zaživele) radikalizuju na štetu ogromnog broja stanovništva i da se na taj način otvori pitanje poštovanja ljudskih prava.
Naprotiv, eventualnim uvođenjem ovih mera, takva intervencija države bi verovatno samo doprinela smanjenju radnog i životnog elana velikog broja stanovništva (oko 40-ak % pušača) a što bi se mogućno odrazilo na povećanje broja obolelih od depresije, povećanje konzumacije droge i alkohola, okretanje mladih ulici i sve većem pojavljivanju raznoraznih vidova nedozvoljene i društveno neprihvatljive supstitucije.
Takođe, Okvirna konvencija izričito upotrebljava termin „zatvoreni javni i radni prostor“, pa stoga nema potrebe za potpunom zabranom pušenja u baštama kafića i restorana, na otvorenim predviđenim mestima, terasama i balkonima i slično.
2. Argument da će apsolutna zabrana pušenja u budućnosti dovesti do potpunog iskorenjivanja pušenja je, najblaže rečeno, utopistički a prevashodno nerealan, neuverljiv i neosnovan. To iz razloga što:
a) prodaja cigareta je zakonom dozvoljena i sve dok je tako potrošači, na osnovu Ustava i zakona, imaju pravo da konzumiraju kupljeni proizvod u svrhe za koje je kupljen, što će oni i činiti u skladu sa svojim ljudskim i građanskim pravima,
b) svaki oblik represije bez odgovarajućih preventivnih mera a posebno putem generalne prevencije često proizvodi efekat suprotan od očekivanog a naročito kod mladih koji bi, u konkretnom slučaju, trebalo da budu glavni subjekt zaštite.
c) Nije dokazano da se za ove 4 godine od stupanja na snagu Zakona o zaštiti stanovništva od izloženosti duvanskom dimu broj pušača objektivno i značajno smanjio – sva istraživanja koja su vršena su nepotpuna ili nereprezentativna. Takođe, u slučaju da je broj pušača zaista manji, nije dokazana direktna uzročna veza između zabrane pušenja i smanjenja broja pušača (ili je pak smanjenje broja pušača, a što je mnogo verovatnije, uzrokovano paralelnim povećanjem cena cigareta i padom životnog standarda).
3. Zakonopisac se poziva na zaštitu javnog zdravlja i dokazanu štetnost pušenja, što apsolutno treba pozdraviti, međutim propušta činjenicu da upravo Okvirna konvencija, na koju se obrazloženjima poziva, na izričit način utvrđuje obavezu država potpisnica da, pre svega, preduzmu sve neophodne preventivne mere, pa tako:
– Pod naslovom Rukovodeći principi u čl.4 Okvirna konvencija propisuje: obavezu preduzimanja mera da se spreči otpočinjanje pušenja; preporuku da se zajednice aktivno uključe u izradi programa za kontrolu duvana a koji socijalno i kulturološki odgovaraju potrebama; izrađivanje i primenu efikasnih programa za kontrolu duvana koji vode računa o lokalnoj kulturi itd.
U skladu sa time, posebno se primećuje da u planiranim izmenama zakonskih rešenja je malo ili nimalo vođeno računa o tim različitim preporučenim vidovima prevencije (programa) a bez ikakvog osvrta na činjenicu koju i sama Okvirna konvencija prepoznaje i napominje a to je – lokalna kultura i običaji.
Stiče se utisak da država ima tendenciju da isključivo zabranama reši pitanja koja su na ovim prostorima od kulturološke važnosti (druženje “uz kafu i cigarete”) umesto da prethodno preduzme dugoročne sistemske mere radi promene navika i običaja.
– Okvirna konvencija u Preambuli definiše zavisnost od duvana kao poremećaj klasifikovan u međunarodnim klasifikacijama oboljenja pa u skladu sa tim mere bi trebalo da budu u svrhu lečenja a ne mere izolacije i proterivanja zabranama te kategorije stanovništva.
4. Jedna od najvećih i najozbiljnijih posledica u slučaju uvođenja apsolutne zabrane pušenja na svim javnim mestima bi bila drastično smanjivanje broja posetioca kafića, restorana, splavova, klubova i svih drugih ugostiteljskih objekata što bi dovelo do značajnog ekonomskog udara na vlasnike ugostiteljskih objekata, kao i na njihove zaposlene koji bi, zbog smanjenja prihoda, mogli da ostanu bez posla. U sred ozbiljne ekonomske krize u kojoj se zemlja nalazi kao i povećanja poreza, intervencija na štetu preduzetnika i privatnog sektora načelno bi bila kontraproduktivna a posebno imajući u vidu da takva mera nije garancija smanjivanja konzumacije cigareta.
Takodje, kao što je već pomenuto, viševekovna kultura i način života, druženja i odmaranja se ne mogu preko noći promeniti suvoparnom imperativnom normom pa se stoga objektivno i ne može očekivati da se ista dosledno poštuje, što bi u praksi dovelo do kršenja zakona a što bi, nadalje, moglo da poveća korupciju u društvu. Fleksibilniji propis bi ovakve nepoželjne i zabranjene društvene pojave smanjio na minumim i omogućio faktičko poštovanje zakona.
5. To što je nešto prihvaćeno u okruženju (pod pretpostavkom da zaista jeste) ne znači da bi u identičnom obimu i dometu bilo svrsishodno i u Srbiji. Nekritičko puko prepisivanje pravila iz uporednih zakonskih rešenja, bez usklađivanja svake norme ponaosob sa socijalnim, ekonomskim, kulturološkim i svim drugim standardima u Srbiji, kao i sa Ustavom i ostalim domaćim zakonima, neizostavno vodi ka urušavanju matičnog zakonodavnog sistema i vladavine zakona i prava.
Na osnovu svega izloženog, predlog bi bio da se prvenstveno, pre uvođenja apsolutnih zabrana, razmotre sledeće mogućnosti:
– Formiranje posebnih stručnih službi za prevenciju i lečenje zavisnosti od duvana pri primarnim zdravstvenim jedinicama
– Jačanje edukacije mladih putem predavanja u školama i ostalim obrazovnim ustanovama, organizovanim od strane Ministarstva prosvete i Ministarstva zdravlja
– Zabrana izlaganja cigareta na vidnom mestu u trafikama i supermarketima
– Definisanje i preciziranje posebne odgovornosti duvanske industrije/kompanija, po mogućstvu i krivičnim i građanskim zakonikom, radi jednostavnijeg ostvarivanja prava na naknadu štete u slučajevima dokazane uzročne veze između cigareta i narušenja zdravlja.
Advokat Nevena First, Beograd