Uvod
Lepota, kao vrhovna dominacija, je, zapravo, potkovana mišljenjem – zapisao je Bendžamin Frenklin, verovatno ni ne sluteći da će više od dva veka kasnije njegove reči doživeti svoje pravo otelotvorenje u potrošačkoj stvarnosti.
Razvojem informatičke nauke i tehnologije, koji razvoj je, između ostalog, moderno društvo blagosiljao društvenim mrežama, je nastao globalni socijalni trend sa jednim jedinim pravilom, koje glasi: učini (se) atraktivnim. Tako se sveopšta blistavost (bilo proizvoda ili pojedinaca u svojstvu „proizvoda“) preko računara i pametnih telefona prenela u TV programe, novine, domove i, zatim, u umove, stvarajući kolektivnu racionalnu iluziju stvarnosti – onu u kojoj su svi potpuno svesni da je „slika“ marketinški lažna ali joj uprkos tome i dalje streme.
U tom smislu, čini se da je u modernom društvu stavljena tačka na viševekovnu sumnju filozofa u vezi sa samim postojanjem neke objektivne lepote koja bi imponovala baš svakome ko se sa njom susretne, jer su estetski standardi postali manje-više univerzalni. Posledično, ustoličili su se određeni opšti kriterijumi koji se, po potrebi, primenjuju na svaki pojedinačni slučaj a ta višedecenijska praktična pravila su ostavila traga ne samo u modnoj i kozmetičkoj industriji, već i u medicinskoj i pravnoj nauci.
Međutim, s obzirom da napredak medicine uveliko prevazilazi napredak pozitivnog prava, stvorila se svojevrsna pravna praznina koja se ogleda u nepostojanju određenih, konkretnih, materijalno-pravnih odredbi. Naime, imajući u vidu da je odgovarajuća telesna estetika postala roba koja se, uobičajeno, prodaje i kupuje, a da je, istovremeno, ta „trgovina“ zapravo lečenje pacijenta i da stoga podleže posebnim pravilima i standardima medicinske struke i etičkih vrednosti – primećuje se potreba za uspostavljanjem novih pravnih shvatanja.
Plastična hirurgija i ugovor o lečenju
1. Jedan od osnovnih problema koji se javlja u primeni ili tumačenju normi koje regulišu pravna pitanja vezana za estetske operacije je zanemarivanje razlika između vrsta tih medicinskih intervencija. Naime, da bi se pravilno definisala prava i obaveze stranaka iz ugovora o (estetskom) lečenju, neophodno je primeniti medicinske standarde u podeli plastične hirurgije i sagledati sledeće:
– da li planirana hirurška intervencija spada u oblast rekonstruktivne hirurgije, koja se vrši u cilju lečenja fizičkih zdravstvenih teškoća, bilo urođenih ili stečenih (obezbeđivanje funkcionalnosti kože i tkiva, tretiranje deformiteta, saniranje opekotina i povreda i slično), u kom slučaju je estetika sekundarni cilj, ili
– spada u oblast kozmetičke hirurgije, koja ne leči fizičke probleme i defekte već za primarni cilj isključivo ima postizanje odgovarajućeg izgleda tretiranog dela tela.
Nadalje, primena kozmetičke hirurgije se, takođe, može podeliti na:
– intervencije koje se vrše u cilju lečenja duševnih bolova pacijenta koje bolove pacijent trpi zbog naruženosti izazvane fiziološkim promenama na telu ili određenim delovima tela, i
– na intervencije koje se preduzimaju i u slučajevima kada pacijent ne oseća nikakvu duševnu patnju već jednostavno želi da postigne ulepšanje svog opšteg izgleda ili konkretnog izgleda određenih delova tela.
U slučajevima rekonstruktivne hirurgije se primenjuju opšta pravila koja se odnose na međusobna prava i obaveze pacijenta i hirurga, kao i opšta pravila o građanskopravnoj odgovornosti hirurga, međutim, u slučajevima kozmetičke hirurgije, posebno kada su u pitanju medicinski neindikovane intervencije tj. kada je jedina indikacija sama volja pacijenta, se, pored opštih, moraju uzeti u obzir i posebna pravila koja se odnose na sledeće:
– posebna obaveza lekara da pacijentu detaljno predoči sve u vezi sa njegovim zdravljem, telom, intervencijom i njenim rezultatima i eventualnim posledicama, postoperativnim periodom, očekivanim oporavkom i zdravstvenim i estetskim rizicima, kako bi pacijent tako temeljno informisan mogao da da slobodni pristanak,
– posebna obaveza lekara da pacijenta uputi u opšte standarde koji se odnose na izgled, veličinu, oblik i sve druge uobičajene karakteristike, prosečno uzete, dela tela na kome je planirana intervencija, kako bi pacijent, tako informisan, mogao da izvuče konačan zaključak o neophodnosti intervencije,
– posebna obaveza pacijenta da lekara, osim traženih informacija za potrebe uzimanja anamneze, samostalno informiše o eventualno svim do tada izvršenim estetskim intervencijama na telu ili delovima tela, kako bi lekar mogao da, u skladu sa načelima medicinske struke, slobodno donese odluku o (ne)preduzimanju novog zahvata,
– posebna obaveza pacijenta da lekara uputi u lične pobude za preduzimanjem kozmetičke hirurške intervencije, kao i da lekaru predoči lična očekivanja u odnosu na konačni estetski rezultat, kako bi lekar mogao da proceni da li pred sobom ima razumnog pacijenta, što je uslov za zaključenje odgovarajućeg ugovora o lečenju u estetskoj hirurgiji.
2. U vezi sa samom prirodom ugovornog odnosa između pacijenta i lekara, ona se, takođe, razlikuje u odnosu na to o kojoj se vrsti intervencije radi (rekonstruktivnoj, kozmetičkoj u cilju lečenja ili kozmetičkoj u cilju ulepšavanja).
Naime, kod rekonstruktivne hirurgije i kozmetičke hirurgije u cilju lečenja, obligacija koja se među strankama zasniva je obligacija sredstva, odnosno, lekar je dužan da postupa stručno i savesno, uz pažnju dobrog stručnjaka, primenom medicinskih standarda i pravila, a nije dužan da postigne odgovarajući, unapred dogovoreni, rezultat. Ukoliko je lekar izvršio svoje obaveze iz predmeta obligacije, a ipak su nastupile određene medicinske posledice ili su se realizovali rizici, to se može smatrati neželjenim ishodom lečenja za koji lekar, po pravilu, nije odgovoran.
Međutim, u slučajevima kozmetičke hirurgije primenjene u cilju ulepšavanja, u skladu sa novim uporednim pravnim tendencijama, obligacija lekara se može tretirati kao obligacija cilja, odnosno, može se ceniti da je lekar dužan da postigne odgovarajući, konkretni, rezultat te da, ukoliko se to ne desi a ne radi se o medicinskom nesrećnom slučaju, lekar može snositi odgovornost za neizvršavanje tog cilja.
Tako se, primera radi, kod operacija liposukcije bilo kog dela tela, klasičnog uvećanja grudi i zadnjice implantima ili drugim materijalima, ubrizgavanja određenih materijala u usne i ostale delove lica, nadogradnje kose i slično – ugovorene medicinske radnje mogu smatrati obligacijom cilja odnosno rezultata jer su iste samoj sebi cilj, izvršene isključivo zbog volje pacijenta i usmerene ka realizaciji konkretne estetske slike (postizanje manjeg telesnog obima, tačne veličine konkretnih delova tela, itd).
Sa druge strane, primera radi, kod operacija rekonstrukcije dojki nakon izvršene mastektomije, korekcija dojki (smanjenje, podizanje, zatezanje, ispravljanje asimetrije) sa ili bez implantanata, operacija nosa i ušiju, medicinske intervencije na polnim organima i slično – radnje se sprovode u svrhu lečenja psihofizičkog zdravlja pacijenta, tretiraju se, dakle, kao terapijske mere, te stoga podležu opštim pravilima i propisima koji se odnose na zdravlje pacijenta.
Navedena razlika je jako važna ne samo sa aspekta eventualne odgovornosti lekara tj. klinike, već i sa aspekta pristupa pacijentu uoči planirane operacije koji pristup podrazumeva pravno valjani zajednički dogovor lekara i pacijenta o svim pitanjima vezanim za samu lekarsku intervenciju.
Etika estetike
U savremenoj medicini se odavno napustio model lečenja po kome je lekar neprikosnoveni autoritet za donošenje svih vrsta odluka u vezi sa pacijentovim zdravljem i pacijent više nije isključivo objekat na kome se terapija primenjuje već je, ujedno, i neposredni učesnik. Poštovanje telesne autonomije pacijenta je zlatno pravilo stručnih i etičkih načela a posebno dolazi do izražaja kada je u pitanju estetska hirurgija. Naime, mnogi medicinski standardi iz predmetne oblasti proizilaze upravo iz dužnosti lekara da pacijentu omogući i dopusti da donosi sopstvene odluke u vezi sa svojim telom, uključujući i dogovor o izboru vrste, oblika i tipa materijala i ostalih sredstava koji će se koristiti za potrebe medicinske intervencije.
Međutim, u aktuelnom masovnom prihvatanju trendova pop kulture koji se odnose na telesni identitet, radi zaštite kolektivnog zdravlja i javnog interesa, su se otvorila i pitanja u vezi sa eventualnim ograničenjima autonomije pacijenta.
U tom smislu, iako je „volja pacijenta zakon za lekara“, nameću se u estetskoj hirurgiji određene, posebne, situacije u kojima je lekar dužan da, i pored iskazane želje pacijenta i objektivne mogućnosti za njenu realizaciju, ipak odbije da primeni traženi zahvat.
Pravo i obaveza lekara na odbijanje pacijenta odnosno konkretnog kozmetičkog zahvata proizilazi iz osnovnog etičkog medicinskog načela, starijeg i vrednijeg od načela autonomije pacijenta, koje nalaže lekaru da pacijentu pre svega čini dobro i ne nanosi štetu.
Stoga, ukoliko su se određeni rezultati estetskih intervencija vremenom u praksi pokazali i dokazali kao kontraproduktivni upravo u estetskom smislu i kao obavezno privremeni – urađeni isključivo radi praćenja aktuelnih trendova koji su podložni promeni, u kojim slučajevima je potrebna restitucija primenom novih medicinskih intervencija – lekar je dužan da odbije pacijenta i da mu predloži intervenciju koju on, kao stručnjak, smatra prihvatljivijom.
Dakle, primera radi, operacije kojima se pacijentima ugrađuju groteskno velike grudi, pozadine i usne, koje anatomski i estetski ne odgovaraju građi pacijenta i koje mogu izazvati i brojne zdravstvene probleme, operacije kojima se vizuelna estetika pacijenta menja u toj meri da utiče na promenu celokupnog vizuelnog pa i polnog identiteta, operacije kojima se otklanjaju delovi tela radi postizanja zamišljenog nerealnog izgleda i slično, bi trebalo da podležu posebnim pravilima i standardima, koji bi bili uređeni pozitivnim pravom.
Ta pravila ne bi, nužno, morala da apsolutno isključe autonomiju pacijenta u tim slučajevima, u smislu da se zabrani vršenje tih i sličnih intervencija, već bi samo definisala uslove pod kojima bi takve operacije bile dopuštene. Propisivanje obavezne psihološke procene pacijenata čija se volja odnosi na pomenute zahteve pre preduzimanja istih, je prvi korak ka pravnom uređenju etičkih problema iz prakse sa kojima se suočavaju estetski hirurzi i porodice netipičnih pacijenata.
Takođe, sa posebnom pozornošću se, multidisciplinarno, mora pristupiti pitanjima koja regulišu estetsku hirurgiju nad mladim pacijentima, koji imaju punu poslovnu sposobnost i stoga apsolutnu autonomiju na donošenje svih odluka u vezi sa sopstvenim zdravljem i telom, ali koji su, istovremeno, i dalje objektivno nezreli, psihološki ranjivi i dokazano podložni uticaju sredine i najuže zajednice.
Kod tih pacijenata, u koje spadaju lica od 18.-21. navršene godine života, motivi za promenom tela ili dela tela imaju svoje uporište bilo u trenutnom nezadovoljstvu u odnosu na život ili telo (koje je uobičajeno prisutno u tom periodu adolescencije), bilo u identifikaciji sa mas idolima, bilo iz puke adolescentske dosade i želje za promenom, te su oni, kao takvi, često privremenog karaktera.
Imajući u vidu te činjenice, koje se tretiraju kao notorne s obzirom da su izvedene iz zaključaka medicinske nauke i uspostavljenih standarda svetskih i lokalnih zdravstvenih organizacija, lekar je dužan da takvim pacijentima pristupi sa povećanom vrstom pažnje od uobičajenog pravnog standarda koji se odnosi na pažnju dobrog stručnjaka, a uočava se i potreba da se i tu preciziraju opšti uslovi, fleksibilno postavljeni, za primenu estetskih intervencija.
Jedan od njih bi mogao da bude uslov da se pre preduzimanja operacije obavi određeni, konkretan, broj pripremnih i kontrolnih pregleda mladog pacijenta, u određenom vremenskom periodu, kako bi se pacijentu ostavio dovoljan period za eventualno predomišljanje.
Takođe, lekar je, u skladu sa obaveznošću informisanog pristanka a kome obavezno prethodi pružanje svih relevantnih informacija od strane lekara, dužan da mladom pacijentu dodatno predoči realnu sliku u vezi sa njegovim izgledom i telom. Lekar je dužan i da pacijentu istovremeno izričito ukaže i na mogućnost da će se njegovo telo i dalje razvijati i da će, uporedo, psihološki sazrevati (i stoga imati drugačije poimanje sebe), imajući u vidu da je dinamika psihofizičkog razvoja u tom uzrastu različita kod svakog adolescenta ponaosob.
Zaključak
S obzirom da moderno društvo ubrzano nameće novine koje diktiraju i naučni i teoretski pristup i metodologiju rada, iskustva iz svakodnevnog života i rada se ne smeju zanemariti već naprotiv prepoznati i zatim normativno uobličiti.
Istorijski posmatrano, ne dešava se prvi put da se masovno zaprate određeni društveno prihvatljivi standardi i trendovi ali je prvi put da se to radi ponajviše primenom hirurgije i ostalih medicinskih dostignuća. Iz tih razloga, s obzirom da medicinske intervencije, uključujući i estetske, neposredno utiču na poboljšanje kvaliteta života, zdravlja i tela, potrebno je sačuvati ih u tim primarnim okvirima i odbraniti ih od eventualne transformacije u isključivo tehničku, zanatsku, primenu radi ispunjenja globalnih modnih hirova.
Takođe, potrebno je sačuvati osnovne medicinske standarde koji definišu pojam lepote prvenstveno putem opšteg telesnog i duhovnog zdravlja, koje zdravlje se ne postiže standardizovanjem izgleda tela ili delova tela i dostizanjem odgovarajućih, tipskih, kriterijuma lepote, već upravo naprotiv – postizanjem blagostanja duhovne i telesne atraktivnosti u skladu sa svim konkretnim fizičkim i psihičkim karakteristikama svakog pacijenta ponaosob.
Advokat Nevena First, Beograd