A U T O R
POROBIĆ MIRALEM
advokat iz Tuzle

SAVJETOVANJE U NEUMU 2017.

KLJUČNE RIJEČI:

kredit, kamata, valutna klauzula, švicarac

REZIME

Imajući u vidu veoma veliki broj kredita koje su banke odobravale, vezujući ih za švicarski franak, osnovano se postavilo pitanje i načina obračuna kamata u takvim kreditnim aranžmanima. Veliki broj sudskih postupaka se završavao na taj način da je utvrđeno da banka pogrešno obračunava kamatu na date kredite, te su presude obavezivale banke da vrate više naplaćenih sredstava. Pravo na povrat više naplaćenih kamatnih sredstava je otvorilo mnoga pravna pitanja, radi čega je i ovaj rad jedan od mnogih koji se bave ovom problematikom. Te dileme će ostati i dalje, posebno imajući u vidu neujednačenost sudske prakse.

UVOD:

Prilikom analiziranja prava i načina obračuna kamata u kreditnim odnosima, polazi se od odredbi člana 39.st.1.t.2. Zakona o bankama , shodno kojoj odredbi je banka ovlaštena za davanje i uzimanje kredita. Član 2.st.2. ovog Zakona je utvrdio da se prilikom ugovaranja i odobravanja kredita primjenjuju propisi koji uređuju obligacione odnose. Zakon o obligacionim odnosima (u daljem tekstu. ZOO), je dao osnove za uređenje kreditnih odnosa, kroz člana 1065.

Iz ovog pojma ugovora o kreditu, proizilazi obaveza banke da korisniku kredita

1. stavi na raspolaganje određeni novčani iznos
2. da ugovori rok na koji se taj iznos daje
3. da utvrdi namjenu kredita,

a korisnik kredita se obavezuje da

1. banci plati ugovorenu kamatu
2. dobiveni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom

Vidljivo da postoje istovjetna prava i obaveze banke kao davaoca kredita i korisnika kredita, stavljanje na raspolaganje određenog novčanog iznosa, kao obaveza banke, a vraćanje dobijenog iznosa novca, sa plačanjem kamate, kao cijene te usluge, kao obaveza korisnika kredita. Iako predmet ovog rada nije analiza međusobnih prava i obaveza koje proizilaze iz samog čina dobijanja kreditnog iznosa, ne može se izbjeći obaveza da se ukaže baš na ovu odredbu ZOO. Postoje različita pojašnjenja na koji način se utvrđuje kreditna obaveza, a do posebne polarizacije je došlo u slučaju odobravanja i vraćanja kredita koji su povezani sa švicarskim frankom. Da li slučajno, ili iz nekih drugih razloga, većina se bavi pojašnjavanjem šta je to valutna klauzula, te dajući opravdanje primjeni valutne klauzule u kreditnim odnosima, ispuštajući iz vida slijedeće:

Veliki broj ugovora o kreditu je zaključen kao da se odobrava kredit u švicarskim francima, sa utvrđenim obavezama vračanjem kredita u švicarskim francima, tako da te ugovore o kreditu treba posebno tretirati u odnosu na ugovore o kreditu kojma su odobravani kreditni iznosi u konvertibilnim markama, sa utvrđenim obavezama za vraćanje kredita u konvertibilnim markama, ali uz praćenje kursa švicarskog franka. Teoretičari ovakve ugovore nazivaju kao ugovore sa valutnom klauzulom, smatrajući ih da su dopušteni, odnosno da nisu protivni propisima u BiH, što je pogrešno. Naime, ne bi trebalo ni da bude sporno da su ugovori sa valutnom klauzulom dopušteni u svim zemljama okruženja, ali u BiH je, kao jedinoj zemlji okruženja, valutna klauzula ograničena “Currency Board”, utvrđenim kroz član 31. Zakona o centralnoj banci .

Svrha valutne klauzule je da se eliminira valutni rizik. Vezana je uz kurs stabilne valute kojom se ugovorne strane štite od moguće devalvacije (u slučaju vjerovnika) ili revalvacije (kod dužnika), koje dovode do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa plaćanja. Imajući u vidu da je propisom utvrđen sistem deviznog kursa gdje je domaća valuta vezana za fiksni iznos od 1,95583, kao odnos EUR i KM, to se osnovano postavlja pitanje da li banka može, pojedinačnim ugovorom ili svojom odlukom utvrđivati novu valutnu kaluzulu, jer je banka obavezna da primjenjuje, kao jedinu valutnu kaluzulu, onu koja je utvrđena na nivou Bosne i Hercegovine. Međutim, s obzirom da ovo pitanje nije ni tema rada, raspravu o tome ostavljamo drugim teoretičarima.

U radu Dražena Marjanca pod nazivom “ULOGA CURRENCY BOARD-A U MONETARNOJ STABILIZACIJI I EKONOMSKOM RAZVOJU BOSNE I HERCEGOVINE” , naznačeno je : “Valutni odbor predstavlja sistem fiksnog deviznog kursa gdje se domaća valuta veže za jednu ili više valuta, kao rezervnu valutu”.

Veoma malo teoretičara se bavi razlikom između kredita koje su banke odobravala pozivajući se na valutnu klauzulu i kredita koji u biti imaju sve karakteristike deviznih ugovora. Teoretičari, najčešće, pojašnjavaju šta je kredit sa valutnom klauzulom, dokazujući valjanost takvih ugovora, . Nasuprot tome, drugi teoretičari , osporavaju valjanost ugovora. Kroz vještačenja provedena u brojnim sudskim postupcima pred različitim sudovima u BiH, utvrđeno je da banka nije imala podlogu za odobravanje kredita u švicarskim francima, jer na svojim računima nije imala takva sredstva, niti je kupovala švicarske franke na svjetskom međubankarskom tržišu u vrijeme odobravanja kredita. Sva eventualna kreditna zaduženja u švicarskim francima, banka je načinila nakon što su već pokretani sporovi u kojima se osporavalo pravo banke na naplatu potraživanja u švicarskim francima, odnosno znatno nakon što su ugovori o kreditu, sa pozivom na švicarski franak, zaključeni. Dakle, u vrijeme odobravanja kredita sa pozivom na svicarski franak, banke nisu imale osigurana sredstva u švicarskim francima, što za sobom dalje povlači pitanje odgovornosti banke za odobravanje kredita bez valjane osnove. Ovakva finansijska zaduženja banaka, u švicarskim francima, nisu bila evidentirana kod Centralne banke, pa ako su i postojala, predstavljaju opasan presedan koji je znatno ugrozio finansijsku stabilnost BiH, posebno imajući u vidu broj korisnika kredita koji su vezani za švicarski franak, te iznose tako plasiranih kredita. „Unos“ švicarskog franka u BiH, na ovaj način, bez kontrole Centralne banke, a posebno zbog njegovog daljeg „galopirajućeg“ porasta, doveo je do brojnih problema korisnicima takvih kredita.

Sam način vraćanja kredita, trebalo je da se reguliše ugovorom, na što i upućuje član 1065. ZOO, ali i ovdje postoje propusti koji dovode do različitih načina tumačenja odredaba zaključenih ugovora o kreditu. Naime, u najvećem broj zaključenih ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na obaveze vraćanja, koriste se dva termina, termin “anuitet” i termin “rata”. S obzirom da ugovore o kreditu pripremaju stručne službe banaka, začuđuje da ne prave razliku između ova dva termina, koji, u konačnici, predstavljaju oko 20% dugoročnog kredita. Kada je ugovoreno vračanje kredita u anuitetima, to znači da je način otplate kredita s unaprijed definiranim fiksnim iznosom otplate, međutim, omjer iznosa glavnice i kamate sadržane u anuitetu mijenja se tako da se udio glavnice kako raste broj otplaćenih anuiteta povećava, a udio kamate se smanjuje. Drugim riječima, kada se kredit vraća u anuitetima, u prvo vrijeme vraćanja kredita, plaća se veći iznos kamate, a manji dio glavnice. Kada je ugovoreno vračanje kredita u ratama, tada je kod načina otplate kredita unaprijed definiran fiksni iznos glavnice koji se otplaćuje (rata ili otplatna kvota), dok se dospjeli iznos kamate obračunava kod svakog sljedećeg dospijeća na preostali iznos glavnice, što rezultira nejednakim iznosima otplatnih obroka tokom cijelog razdoblja otplate. Otplata u ratama omogućava bržu otplatu glavnice, pa su i ukupni troškovi kamata za klijenta niži nego pri otplati kredita u anuitetima i na taj način se uštedi oko 20% u ukupnoj kreditnoj obavezi. S obzirom na ovu činjenicu, neophodno je zahtjevati primjenu odredbe člana 100. ZOO, koji omogućava tumačenje ugovorenih odredbi u korist korisnika kredita koji nema mogućnost da utiče na sam sadržaj ugovora kojeg sačinjava banka. Vrlo često se postavlja pitanje da li banke namjerno koriste oba termina, jer je banka specijalizovana finansijska organizacija, koja bi morala znati osnovne razlike između anuiteta i rate. Ne može se očekivati da korisnik kredita zna razliku između vraćanja kredita u ratama i vraćanje kredita u anuitetima, ali se to mora očekivati od banke, kao specijalizovane organizacije za novčane tokove, zbog čega se osnovano postavlja pitanje poštenja i savjesnosti kod zaključenja ugovora o kreditu.

Kao što je navedeno u članu 1065. Zakona o obligacionim odnosima, korisnik kredita je u obavezi da banci plati ugovorenu kamatu. To je cijena kredita i odredbe o samoj kamati predstavljaju bitne odredbe ugovora o kreditu. Teoretski, kamata se može obračunavati uz primjenu jednostavnog i složenog kamatnog računa, odnosno obračunavati i plačati dekurzivno (na kraju razdoblja) ili anticipativno (na početku razdoblja), te koristeći različite metode koje se primjenjuje kod obračuna kamate (konformni, proporcionalni i dr.). Banke su obavezane da moraju iskazati i tzv.”Efektivnu kamatnu stopu” (“eks” kamata), koja iskazuje ukupne troškove kredita za klijenta

Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga je u članu 11. st.1. precizirao da je efektivna kamatna stopa diskontna stopa koja izjednačava, na godišnjoj osnovi, sadašnje vrijednosti svih novčanih tokova, donosno sadašnje vrijednosti svih novčanih primanja, sa sadašnjim vrijednostima svih novčanih izdataka na osnovu korištenja finansijskih usluga, a koji su poznati u momentu iskazivanja ove stope. Imajući u vidu datum kada je ovaj Zakon objavljen, odnosno od kada je u primjeni, može se opravdati što, u većini ugovora o kreditu koji su zaključeni sa bankama, a vezuju se sa švicarskim frankom, nema označene efektivne kamatne stope.

Istim Zakonom je regulisano i pitanje promjenjive nominalne kamatne stope, za koju je, u članu 24. Zakona rečeno da je kamatna stopa čija visina zavisi od ugovorenih promjenjivih elemenata, ali isto tako i promjenjljivih i fiksnih. Istim članom je utvrđeno da su promjenjivi elementi oni koji se službeno objavljuju, kao što su referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena i dr. Zakon je izričit, da na promjenjivost kamatne stope ne može uticati jednostrana volja nijedne od ugovornih strana. Pozivanje na ovu odredbu Zakona, zbog vremena zaključivanja večine ugovora koji se vezuju za švicarski franak, je problematično, i sudovi, sasvim opravdano odbijaju primjeniti ovu odredbu, poštujući pravilo da nema retroaktivne primjene zakona. Međutim, i ovdje treba poći od osnovnih načela obligacionog prava, načela savjesnosti, načela poštenja, načela uzajamnosti, a posebno od činjenice da je ugovor o kreditu formalan ugovor, koji se mora zaključiti u pismenoj formi, zaključen između banke i korisnika kredita, tako da se ne smije dozvoliti jednostrano mijenjanje odredaba ugovra, bez saglasnosti obje ugovorne strane. U najvećem broju slučajeva, banka je samostalno odlučivala o promjenama kamatnih stopa, a onda samo obavještavala korisnika kredita o tim promjenama. Ne rijetko su se potpisivali aneksi ugovora o kreditu, kojima su se mijenjale kamatne stope, po nekoliko mjeseci nakon početka obračuna kamata po novom kamatnom odnosu, utvrđenom na osnovu jednostrano donesenih odluka organa banke.

Analizirajući ugovore o kreditu, koji su vezani za švicarski franak, može se utvrditi da je ugovoreno plačanje “libora” i bankarske marže. Prema samoj definiciji “libor” ili Londonska međubankarska stopa (engleski: London Interbank Offered Rate) predstavlja dnevnu referentnu kamatnu stopu po kojoj banke jedna drugoj nude novac za posuđivanje na londonskom međubankarskom tržištu.” Sasvim osnovano se postavlja pitanje kako banka može naplačivati od klijenta Libor, kada ga ona nije platila. Naime, kao što je već naznačeno, u velikom broju sudskih postupaka, putem vještačenja je utvrđeno da banka nije kupovala švicarski franak na svjetskom tržištu novca, te bi se svako uzimanje novca na ime Libora, moglo smatrati neosnovanim obogačenjem. Kamatna marža (engl. spread, njem. Zinsen Spanweite) je razlika između naplaćene (aktivne) i plaćene (pasivne) kamate u bankovnom poslovanju (spread).

Ugovaranjem kamatne marže, banka je utvrdila cijenu svoje usluge, na način kako je to i označeno u naprijed citiranoj definiciji

Prilikom ugovaranja kamate, banka je ugovarala svoje pravo da mijenja ukupan iznos kamate na taj način što se, uslovno, vezala za promjenu Libora, ali je banka ugovorila i pravo da samostalno odlučuje o promjenama kamatne marže. Na ovaj način banka je, na dva elementa ukupne cijene kreditne usluge, omogučila sebi primjenu promjenjive kategorije. Član 24.st.2. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga je jasno rekao da …”u pojediinačnim ugovorima o kreditu samo jedan promjenjivi elemenat može biti promjenjivog karaktera…” Banka je iskoristila nepostojanje jasnih odredbi propisa koji regulišu ovu materiju, pa je u ugovore unosila promjenjivost kategorije i libora i kreditne marže. Banka nije dosljedno primjenjivala ni promjene libora, tako da su brojni sudski slučajevi u kojima je utvrđen pogrešan obračun libora, jer ni u jednom ugovoru nije naznačeno koji tip libora se ima primjeniti. S obzirom da postoji pet tipova libora (prvi, zadnji, najveći, najmanji i prosječni), koristeći prava iz člana 100. Zakona o obligacionim odnosima, koji upućuje na to da se u slučajevima kada ugovor sačinjava jedna strana, sve sporne odredbe imaju tumačiti u korist druge strane, potrebno je uvijek tražiti da se obračuna najmanji iznos libora. U do sada započetim i okončanim sudskim postupcima, banka ni u jednom slučaju nije dala podatak koji tip libora je uzimala za obračun. Do sada provedena vještačenja nisu omogučila ni u jednom slučaju, da se tačno utvrdi sa kojom visinom libora je banka obračunavala visinu duga. Prilikom sačinjavanja otplatnih planova, banka ga ne sačinjava na taj način da prikazuje odvojeno visinu primjenjenog libora i visinu kamatne marže, nego to iskazuje kao jedinstvenu stopu, tako da korisnik kredita nikada ne može sa sigurnošću da utvrdi da li je banka pravilno obračunala libor, odnosno koliko je iznos kamatne marže. U otplatnim planovima, iskazuje se samo ukupna kamata, bez navođenja koliko se obračunava i naplaćuje po osnovu libora, a koliko po osnovu marže. Brojni su primjeri kada je banka, umjesto da smanji ukupan obračun kamate, zbog smanjenja stope libora, jednostavno povečavala kamatnu maržu, odlukama svojih organa, bez bilo kakve mogućnosti korisnika kredita da utiče na tu odluku, a u cilju zadržavanja ukupne cijene svoje usluge, kamate, koja se naplaćuje od korisnika kredita. Ovakvim navodima se ne želi osporiti pravo banke da ugovara promjenjivu kamatu, ali to ugovaranje mora biti na taj način da korisnik kredita unaprijed može znati kakvo će opterećenje njegovog kredita nastati zbog promjene kamate.

Problem pogrešnog i netačnog obračuna libora je problem sa kojim se međunarodni bankarski sistem veoma oštro obračunava. „Skandal libor“ nastao je, kada je otkriveno, da su banke lažno napuhavale ili snižavale stope, kako bi ostvarile veću dobit ili ostavile dojam da su pouzdanije, nego što stvarno jesu. “ U mnogim slučajevima, libor je bio “u potpunosti izmišljen”. Zbog namještanja libora, niz banaka kažnjen je globama koje su dosegnule i stotine milijuna funti. Britanske i američke vlasti novčano su kaznile britansku banku Barclays globom od 290 milijuna funti u junu 2012.g., zbog namještanja libora. Kasnije su kažnjene i Royal Bank of Scotland i švicarska banka UBS i to u iznosu od 390 milijuna i 940 milijuna funti. ” Na žalost, u BiH, je sasvim drugačija situacija. Banke su pod kontrolom Agencija za bankarstvo, koje Agencije nisu posvetile dovoljno pažnje ovom problemu, i još ni jedna banka nije sankcionisana zbog pogrešne i netačne primjene ugovorenog libora ni euribora, iako su brojne presude već donesene i gdje je utvrđeno da su banke pogrešno primjenjivala odredbe ugovora u dijelu obračuna kamata. Taj trend, nedovoljne kontrole poslovanja banaka je doveo do odliva značajnih sredstava u inostranstvo, kao i do pokretanja nekoliko posebnih postupaka likvidacije banaka. Za očekivati je da će istražni organi utvrditi propuste u radu koji su doveli do ogromnih šteta za korisnike usluga banaka, ali i za državu BiH.

Banke koriste neefikanost pravosudnog sistema u BiH. Naime, primjer postupanja banke u predmetima „švicarca“, su očiti primjer zloupotrebe prava, te napuštanja načela savjesnosti i poštenja. Iako je banci poznato da su sudovi, u skoro svim pokrenutim predmetima, utvrdili da je banka izvršila pogrešan i netačan obračun kamate, te po tom osnovu neosnovano stekla korist, banka je insistirala kod korisnika kredita zaključivanje novih aneksa ugovora, kojima bi se sankcionisali propusti banke i korisnici kredita su to prihvatali, jer su sudski postupci trajali više godine i u toku trajanja sudskog postupka, kreditne obaveze su otplaćivane. Agencija za bankarstvo, ni u takvim slučajevima nije intervenisala, obrazlažući da se radi o ugovornim odnosima na koje odnose ona nema pravo da utiče.

Pitanje obračuna kamata od strane banaka je, u dosadašnjoj sudskoj praksi, već dobilo iskristalisane stavove. Ovom prilikom bih ukazao na nekoliko presuda u kojima se govori o odredbama ugovora o kreditu, a posebno u odnosu na odredbe koje regulišu prava na kamatu. Tako, Viši sud u Podgorici, u presudi Gž.br.5754/12-11 od 01.10.2013., navodi:

“Po pravilu banke ne mogu koristiti dvije ili više zaštitnih klauzula za očuvanje vrijednosti kapitala i ugovorena kamata predstavlja prihod banke za plasirani kapitalal i cijenu za rizik koji banka preuzima plasmanom svog kapitala. U konkretnom slučaju bi proizilazilo da je banka ostvarila prihod i kroz ugovorenu kamatu i primjenom valutne klauzule, pa je prvostepeni sud trebao imati u vidu da sudsku zaštitu ne uživaju oni pravni poslovi koji bi učesnicima u obligacionim odnosima donosili nerazmjernu imovinsku korist.”…. “ Prvostepeni sud pravilno nalazi da u konkretnom slučaju ne postoje promjenjene okolnosti koje se nisu mogle predvidjeti u smislu čl. 133 ZOO-a. Činjenica da je vrijednost švajcarskog franka porasla u odnosu na euro od dana prenosa sredstava kredita do dana podnošenja tužbe za 34,88 %, a na dan pisanja nalaza 38,89 %, ne predstavlja promjenjenu okolnost, kod činjenice da su tužilac i tuženi ugovorili valutnu klauzulu.” “ U ponovnom postupku prvostepeni sud će pozvati vještaka finansiske struke da se izjasni koliki je prihod tužilac ostvario kroz ugovorenu kamatnu stopu i primjenom valutne klauzule, koliki je bio uobičajeni prihod koji se za plasirani kapital kroz kredite sa rizicima kao što su bili u konkretnom slučaju ostvarivao, nakon čega će u ovoj pravnoj stvari moći da donese pravilnu i zakonitu odluku prethodno cijeneći da li bi prihod tužioca izražen kroz ugovorenu kamatnu stopu i primjenom valutne klauzule predstavljao očiglednu nesrazmjeru između prestacija. “

U drugostepenoj presudu Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 073039 14 Gž, Sud je zauzeo stanovište da je ugovorena promjenjiva kamata samo u dijelu promjene euribora, a ne i u dijelu utvrđene kamatne marže, a putem vještačenja je utvrđeno da je banka, kada je dolazilo da smanjenja stope euribor-a povečavala kamatnu maržu. Iz tih razloga je Sud usvojio tužbeni zahtjev i naložio banci da vrati više naplačene kamate, smatrajući da se ima primjeniti odredba člana 100. ZOO, jer je banka izrađivala ugovor. Sud je naveo da, u slučaju da postoji neki sporni dio u tom ugovoru, te odredbe zaključenog ugovora, se imaju tumačiti u korist tužitelja, jer je ugovor pripremila i uradila banka. U ovom predmetu, Sud je zauzeo i stav da se radi o sticanju banke bez osnova, te da se u tom slučaju ima primjeniti opšti zastarni rok, od pet godina.

Identičan stav je zauzet i kroz presudu Okružnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 179073 16 Gž od 09.02.2017.g. U toj presudi je naznačeno: „Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbe tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava, utvrđenim ovim zakonom (st.2. člana 99. ZOO). Ugovor je subjektivni akt ugovornih strana, ali on istovremno je i pravni akt, nastao u okviru određenog pravnog sistema i proizvodi svoje dejstvo na subjekte tog sistema. Zato se moraju poštovati interesi izraženi kroz odgovarajuća načela o postupanju stranaka prilikom zaključenja ugovora. Jedno od osnovnih pravila tumačenja je da se ugovor tumači tako da on ima smisla i da odgovara povjerenju i poštenju u prometu. Kod dvostrano obaveznih ugovora nejasno izjašnjenje tumači se na štetu onoga ko se poslužio nejasnim izrazom…“ Sud nadalje tvrdi da je tužena banka znala i morala zntai za promjene EURIBOR-a za koji je bila vezana promjena kamate, pa da se zbog toga ima smatrati nesavjesnim sticaocem u smislu člana 214. ZOO, radi čega je i odlučeno da se banka obaveže da vrati ono što je stečeno bez osnova.

Iako su ove presude u kojima se govori o EURIBOR, s obzirom na iste principe koji se primjenjuju i kod LIBOR-a, smatram da su ti zauzeti pravni stavovi primjenjivi i na sporne slučajeve kod obračuna ugovorene kamate i kod ugovora sa pozivom na švicarac.

Presuda četvrtog vijeća Suda pravde u Luksemburgu, C-26/13 od 30.04.2014.g., ukazuje na potrebu ocjene nepoštenosti odredbi ugovora o kreditu, sa aspekta primjene Direktive 93/13 EEZ, te ukazuje da nepoštene odredbe nisu obavezujuće za potrošača.

Zbog izuzetnog značaja stavova koji su zauzeti kroz ovu presudu, u ovom radu će se i citirati ta odluka:

„Slijedom navedenoga, Sud (četvrto vijeće) odlučuje:
1. Članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na sljedeći način:
– izraz „glavni predmet ugovora“ odnosi se na odredbu ugovora o kreditu u stranoj valuti, sklopljenog između poslovnog subjekta i potrošača, poput odredbe u glavnom postupku, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita samo ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, što je sud koji je uputio zahtjev dužan provjeriti s obzirom na narav, opću strukturu i odredbe ugovora kao i činjenični i pravni kontekst te odredbe;
– ne može se smatrati da takva odredba, zbog toga što sadrži novčanu obvezu potrošača za plaćanje iznosâ koji proizlaze iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute u sklopu otplate kredita, sadrži „naknadu“ koja kao protučinidba za činidbu davatelja kredita ne bi podlijegala procjeni nepoštenosti na temelju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13.
2. Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da, kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
3. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, u kojoj se ugovor sklopljen između poslovnog subjekta i potrošača ne može održati na snazi nakon uklanjanja nepoštene odredbe, ta odredba ne protivi pravilu nacionalnog prava prema kojem nacionalni sudac može otkloniti ništetnost te odredbe zamjenjujući je dispozitivnom odredbom nacionalnog prava…“

U povodu ove presude, Sud evropske unije je izdao saopćenje za javnost broj 66/14 od 30.04.2014.g.

„Sud, kao prvo, podsjeća da se zabrana ocjene o nepoštenosti ugovornih odredbi koje se odnose na glavni predmet ugovora mora usko tumačiti i da se može primijeniti samo na one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe ugovora.“ Sud je u ovom dijelu uputio nadležni sud da odredi da li je osporavana odredba bitan dio ugovora, u svakom konkretnom slučaju. „Sud također ističe da ispitivanje nepoštenosti predmetne odredbe nije moguće isključiti zato što se navedena odredba odnosi na primjerenost cijene i naknade, s jedne strane, i na isporučene usluge i robu, s druge strane. Naime, ta odredba samo određuje, radi obračuna otplate, tečaj zamjene mađarskih forinti za švicarski franak iako ne predviđa da davatelj kredita pruži bilo kakvu uslugu zamjene deviza. Međutim, u nedostatku takve usluge financijski teret koji proizlazi iz razlike između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koji treba snositi korisnik kredita, ne može se smatrati naknadom kao protučinidbom za uslugu.

Kao drugo, Sud naglašava da odredba kojom se definira glavni predmet ugovora neće izbjeći ocjenu o nedopuštenosti osim ako nije jasno i razumljivo sastavljena. S tim u vezi Sud ističe da taj zahtjev nije ograničen isključivo na formalnu i gramatičku jasnoću i razumljivost. Nasuprot tome, ugovor o kreditu mora na transparentan način objasniti razlog i pojedinosti mehanizma zamjene u stranu valutu. Dakle, Kúria je dužna utvrditi može li potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom, na temelju oglašavanja i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, ne samo saznati za razliku između kupovnog i prodajnog tečaja strane valute nego i procijeniti učinke primjene potonjeg tečaja na obračun rata otplate i ukupan trošak kredita.

Naposljetku, Sud ističe da se, u slučaju u kojem bi uklanjanje nepoštene odredbe dovelo, kao i u predmetnom slučaju, do nemogućnosti izvršenja ugovora, Direktiva ne protivi tome da nacionalni sudac osporenu odredbu zamijeni dispozitivnom odredbom nacionalnog prava. Naime, takav pristup omogućava postizanje cilja Direktive, koji se osobito sastoji u ponovnom uspostavljanju ravnoteže između stranaka, zadržavajući pritom koliko je to moguće, valjanost cijelog ugovora.

Kada takva zamjena ne bi bila dopuštena i kad bi sudac morao utvrditi da je ugovor ništetan, preventivna funkcija sankcije utvrđenja ništetnosti i cilj zaštite potrošača bili bi ugroženi. U predmetnom slučaju takvo utvrđenje ništetnosti imalo bi za posljedicu dospijeće na naplatu cijelog preostalog iznosa kredita. To bi moglo nadići financijske sposobnosti potrošača, pa bi slijedom toga prije sankcioniralo potrošača nego davatelja kredita, kojega se takvim postupanjem ne bi odvratilo od stavljanja takvih odredbi u svoje ugovore…“

Stavovi iskazani kroz ovu odluku Suda u Luxemburgu veoma jasno ukazuju na potrebu da se svaki predmet posebno cijeni i da se utvrđeno činjenično stanje stavlja u kontekst propisa na koje je predmetnom odlukom ukazano.

Naše zakonodavstvo omogučava izmjene ugovora, u slučaju da se utvrdi da je ugovor ili dio ugovora ništav. Naime, član 105. Zakona o obligacionim odnosima, je utvrdio da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Uslov je da ta odredba nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ovakva odredba opet ukazuje na potrebu odlučivanja u svakom pojedinom slučaju, u zavisnosti od činjeničnog stanja, jer kod ugovora o kreditu, kao što je naprijed navedeno, cijena kredita – kamata, je jedan od bitnih elemenata ugovora. Sigurno je da je osnovni motiv za podizanje kredita, nedostatak novčanih sredstava, koji se traže od banke, a cijena kredita je elemenat o kojem se pregovara i koji se upoređuje u odnosu na uslove pod kojima druga banka daje kredit. U stavu 2. iste odredbe, je utvrđeno da će ugovor ostati na snazi čak i kada je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

Član 106. ZOO je omogučio konverziju ugovora na taj način što se, kada ništav ugovor udovoljava uvjetima za pravovaljanost nekog drugog ugovora, može uzeti da važi drugi ugovor. Uslov za to je da bi takav, drugi ugovor, bio u saglasnosti sa ciljem kojeg su ugovaratelji imali na umu kada su ugovor sklopili, i ako se može uzeti da bi oni sklopili taj ugovor da su znali za ništavost svog ugovora. Primjenjujući ove dvije odredbe, a imajući u vidu uputstvo iz naprijed citirane odluke Suda u Luxemburgu, domaći sudovi bi trebali, u svim slučajevima u kojima se utvrdi ništavost odredbi o kamatama, izvršiti izmjene tih odredbi, vodeći računa o uzajamnosti međusobnih davanja i potraživanja, te cilju zaključivanja samog ugovora o kreditu.

U drugostepenoj presudi Kantonalnog suda u Mostaru, broj 58 0 P 073039 14 Gž, naprijed citiranoj, Sud je utvrdio da je došlo do dvostruke promjene ugovora u dijelu kamatne stope i to na taj način da je banka vršila promjenu Euribor-a uz istovremenu promjenu ugovorene marže, kako bi opet postigla nivo ukupne kamate iz vremena zaključivanja ugovora. Ovakvu promjenu ugovora Kantonalni sud nije odobrio, radi čega je i utvrdio postojanje neosnovanog obogačenja Banke, te je i obavezao banku da taj iznos, utvrđen od strane vještaka, vrati korisniku kredita. Imajući u vidu da su odredbe ugovora sa valutnom klauzulom u svicarcu, skoro identične odredbama ugovora koji se vezuju na EUR, u dijelu kamate, na istovjetan način, kao što je to urađeno u ovom slučaju, treba postupati i u slučajevima kada se visina kamate povezuje sa Liborom, pod uslovom da se ne utvrdi da su odredbe o naplati neplaćenog libora zelenaške odredbe.

Kroz jedinstvenu presudu istog Suda u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, govori se o rokovima u kojima se može utvrđivati pravo na iznose koji su neosnovano plaćeni nakon što sud utvrdi nepoštenost odredbe ugovora o kreditu.

Vrlo su interesantne presude donesene u R Hrvatska. Naime, nakon što je presudom Visokog trgovačkog suda R Hrvatska, broj Pž-7129/13-4 od 05.07.2014.g., utvrđeno da su odredbe o kamati nepoštene i kao takve ništave, dati su nalozi bankama da se takvi ugovori promjene. S obzirom da banke nisu postupile u smislu tako datih naloga, sudovi su vodili prekršajne posutpke protiv banaka, te ih novčano kažnjavale zbog nepostupanja po odlukama Suda. Tako je presudom Prekršajnog suda Zagreb, broj 48 PpG-4486/14 od 13.03.2015., kažnjena banka zbog toga što nije promijenila ugovor u dijelu ugovorene kamate. Sličnu presudu je donio i Sud iz Bjelovara, ali je taj sud otišao i korak dalje. Naime, s obzirom da je pokrenut spor oko valjanosti i primjene zakona kojim se riješilo pitanje “kredita u švicarcima”, Sud je pokrenuo postupak pred Sudom EU u Luxemburgu, tražeći da se taj Sud izjasni o pravu hrvatskog pravosuđa na kažnjavanje banaka, u slučaju da ne postupaju u skladu sa utvrđenjima u Hrvatskoj oko promjena ugovornih odredaba koje se tiču kamata. Veoma je značajno što je Sud pravde u Luxemburgu, u spojenoj presudi za predmete C-511 i C-512, 12.10.2016.g., donio rješenje ….”kojima se vjerovniku, pod prijetnjom prekršajnih sankcija, nameće dužnost poštovanja obveza u pogledu promjenjive kamatne stope u vezi s ugovorima o kreditu koji postoje na dan stupanja na snagu tih odredaba jer ti ugovori o kreditu ne potpadaju pod materijalno područje primjene navedene direktive, a ni te obveze ne predstavljaju njezinu provedbu….” Drugim riječima, Sud pravde iz Luksemburga je odobrio izricanje prekršajnih sankcija banci koja ne postupi u skladu sa nalogom o promjeni ugovora u dijelu kamatne stope.

Ne želeći da dajem ocjenu odluke, mora se istaknuti značaj Odluke Ustavnog suda R Hrvatske, broj U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g., jer je ta odluka u R Hrvatskoj implementirala presudu Suda pravde iz Luxemburga donesenu u predmetu C-26/13, potvrđujući stanovišta sudova o ništavosti odredaba ugovora o kreditu u dijelu promjenjive kamate, ali isto tako i vračajući Vrhovnom sudu R Hrvatske na ponovno odlučivanje u dijelu valjanosti ugovora sa valutnom klauzulom.

Iz naprijed citiranih presuda Suda pravde u Luxemburgu, vidljivo je da je problem kreditnih odnosa na osnovu ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskom franku, prisutan na području više zemalja, ali da takvih ugovora nema u zemljama zapadne Evrope. To ukazuje, na još jedan način, kako su sasvim drugačiji kriteriji banaka koje su sa sjedištem u EU, prema korisnicima kredita iz zemalja tranzicije. Evidentno je da je kamatna stopa kod ugovora o kreditu u zemljama EU, znatno manja nego što je to kod nas, najčešće i duplo manja, a banke to pravdaju većim rizikom plasmana sredstava.

U R Srbiji su donesene prve presude koje su utvrdile ništavost ugovora sa valutnom klauzulom, ali kako one još uvijek nisu pravosnažne, ne mogu se ni koristiti kao primjeri sudske prakse.

U FBiH, Vrhovni sud FBiH je odlukom broj 58 0 P 135023 16 Spp od 25.05.2016.g., zauzeo potpuno suprotan stav naprijed citiranim stavovima. Naime, prema ovoj odluci Vrhovnog suda FBiH, iskazano je slijedeće pravno shvatanje:
1. Ugovori o kreditu zaključeni između fizičkih lica i banaka u švicarskim francima, čija je isplata izvršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata anutiteta, i plačanje kamata, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom.
2. Zakonom o deviznom poslovanju u FBiH, predviđena je mogućnost zaključenja ovakvih ugovora između domaćih fizičkih lica i banaka, pa se ne radi o ništavom pravnom poslu u smislu člana 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja sadrži tačno određenje fiksnog i varijabilnog dijela kamatne stope je dovoljno odrediva sa aspekta predmeta obaveze, pa ne predstavlja ništavu odredbu u smislu člana 47. Zakona o obligacionim odnosima.

Interesantno je da je Vrhovni sud FBiH, zauzeo ovakav pravni stav u predmetu u kojem nije bilo održano ni pripremno ročište, a koje je održano, nakon skoro godinu dana od dana zauzimanja ovog pravnog stava, pa se osnovano postavlja pitanje na osnovu kojih je to materijalnih dokaza Vrhovni sud uopšte mogao odlučivati. Član 61.a. Zakona o parničnom postupku, ukazuje da se zauzima stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje, ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba za takvim stavom. Vrhovni sud daje paušalnu konstataciju da se radi o većem broju predmeta, iako je bio u mogućnosti da dobije podatke o svim predmetima koji se vode pred sudovima u FBiH, po osnovu osporavanja kreditnih ugovora sa pozivanjem na švicarski franak. Apsolutno se nije vodilo računa o tome da su ugovori koje je banka sačinjavala bili tipski, ali da postoji veoma mnogo varijanti tih ugovora, koji svaki posebno treba biti ocijenjen sa aspekta ništavosti. Sva usmjerenja Suda iz Luxemburga, idu u pravcu da se svaki konkretan ugovor mora analizirati, te da se o svakom pojedinačnom ugovoru Sud mora i izjašnjavati. U članu 61.b.istog Zakona, je propisano da zahtjev za zauzimanje stava, treba sadržavati kratak prikaz utvrđenog stanja stvari u konkretnoj pravnoj stvari. Ako nije bilo održano ni pripremno ročište u tom predmetu u vrijeme zauzimanja ovakvog citiranog pravnog stava, (prvo pripremno ročište je održano dana 19.04.2017.g.), dakle nije bio do tada ni predložen, ni izveden ni jedan dokaz, koje je to onda utvrđeno stanje u konkretnoj pravnoj stvari. Sud je 28.04.2017.g., odredio izvođenje dokaza putem vještačenja u ovoj pravnoj stvari, po vještaku ekonomske struke. Činjenično stanje može biti utvrđeno samo na ročištu za glavnu raspravu, i to nakon što se izvedu svi predloženi dokazi. Vrhovni sud u obrazloženju odluke navodi da je koristio dva mišljenja vještaka uzetih iz drugih predmeta, ne navodeći ni koji su to predmeti ni koji su to nalazi vještaka. Osnovnao se postavlja pitanje da li je na taj način Vrhovni sud otišao u drugu krajnost, te da li je na taj način otvorio novi presedan, a to je da se dokazi izvedeni u jednom predmetu, mogu koristiti i u drugom predmetu, iako stranke nisu ni predložile izvođenje tog dokaza, niti je o tom dokazu stranka imala mogućnost izjašnjenja. Isto tako, postaje novina u postupku, da Vrhovni sud samostalno određuje dokaze koje će izvesti, na koji način se gubi pravo stranke dispozicije dokazima. U tom istom predmetu, zahtjev za pokretanje postupka za rješavanje spornog pravnog pitanja je, istovremeno, dostavio i Sud i punomoćnik tužitelja. Vrhovni sud ni jednom riječju nije ocijenio zahtjev za pokretanje postupka kojeg je podnio punomoćnik tužioca, nije ga ni spomenuo, iako je u tom zahtjevu citirana presuda Suda pravde iz Luxemburga, u predmetu C-26/13. Sud u Luxemburgu izričito osporava pravo na samostalno donošenje odluka o promjenama kamata, smatrajući da je to odnos koji se rješava ugovorom između stranaka, odnosno da i korisnik kredita mora odlučivati o promjeni kamate, a Vrhovni sud FBiH, zauzima potpuno drugačiji stav. Osim toga, Vrhovni sud je izričito naznačio da se ova odluka odnosi na ugovore o kreditu zaključene između fizičkih lica i banaka, ne vodeći računa da su, skoro istovjetni ugovori zaključivani i između pravnih lica i banaka, sa istovjetnim odredbama o kamati i odredbama o načinu vračanja kredita, te povezanosti sa švicarskim francima. Ne odlučujući i o pravima koja proizilaze iz takvih ugovora, Vrhovni sud stavlja u neravnopravan položaj fizičko i pravno lice, ne dajući ni jedan razlog zbog čega to čini.

Ovakva nedorečenost i nedosljednost u odluci Vrhovnog suda, dovela je do toga da nastane zastoj u odlučivanju sudova, što su banke iskoristile za dodatni pritisak na klijente, te je veoma veliki broj tužbi povučen, uz zaključivanje novih kreditnih ugovora, koji i dalje nisu povoljni za korisnike kredita. Isto tako, zbog specifičnosti svakog pojedinog ugovora o kreditu, već su donesene presude koje su suprotne stavu Vrhovnog suda zauzetom u naprijed navedenom predmetu.

Sigurno je da će presude prvostepenih sudova, koje budu donesene na osnovu ovako zauzetnog pravnog shvatanja Vrhovnog suda u FBiH, nakon provedene procedure, biti predmet razmatranja Ustavnog suda, sa posebnim osvrtom na već zauzete stavove Suda pravde iz Luksemburga.

Banke će i dalje imati veoma veliki uticaj kod donošenja odluka organa vlasti, jer kako drugačije objasniti situaciju u kojoj se našla zakonodavna vlast, kada je u oba doma Skupštine FBiH, usvojen nacrt Zakona koji reguliše pitanje švicarca, a više mjeseci od tada, prijedlog Zakona nije ni na pomolu. Bankarski uticaj se izravno vidi i kroz Sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom, gdje su vlade FBiH i RS, u pismu namjere od 30.06.2016.g., u poglavlju “Strukturalne odrednice”, gdje su na stranici 20. naznačili, kao kontinuiranu radnju:

“Uzdržati se od bilo kakvih radnji koje ugrožavaju finansijsku stabilnost, uključujući i nametanje obaveze konverzije bilo kakvih zajmova u stranoj valuti u domaću valutu.” Potpisujući ovakvo pismo namjere, vlade su unaprijed osudile na propast bilo kakav pokušaj donošenja zakona koji bi regulisao ovu oblast.

Sredstva koja odobrava Međunarodi monetarni fond su značajna kreditna sredstva, i ako bi vlade odobrile bilo kakvo mijenjanje već zaključenih ugovora o kreditu u stranoj valuti, kroz zakone, to bi naišlo na protivmjeru Međunarodnog monetarnog fonda, odnosno vlade bi onda mogle očekivati smanjenje priliva sredstava od ovog fonda, čime bi bila ugrožena i vlada i njeni administrativni zaposlenici.

Vlade su, radi obezbjeđenja finansijskih uslova za izdržavanje glomaznog činovničkog aparata, koji je ujedno i najveća glasačka mašina, a zbog nedostatka priliva dostatnih novčanih sredstava iz redovne aktivnosti, prihoda ostvarenih kroz naplatu PDV i direktnih poreza, sve češći korisnici kredita komercijalnih banaka, Na ovaj način, vlade se stavljaju u zavisnost od banaka, a što za posljedicu ima i osporavanje prava korisnika kredita na tretman kakav je uobičajen u bankarskom sistemu u zemljama EU.

REZIME:

Kroz ovaj rad je otvoreno nekoliko pitanja koja još uvijek nemaju svoje konačno rješenje u sudskoj praksi. Kamata kao cijena bankarske usluge i datog kredita, nesumnjivo mora biti sastavni dio kreditnog odnosa, ali njena visina te način određivanja, mora biti dovedena u sklad sa intencijama iskazanim kroz naprijed citirane odluke Suda pravde u Luxemburgu. Na žalost, sporost u odlučivanju u sudskim postupcima, posebno u postupcima utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu sa pozivom na švicarac, dovelo je do toga da se izvjestan broj korisnika ovih kredita ubio, zbog nemogućnosti vraćanja istih, a veoma veliki broj korisnika kredita je doveden na rub egzistencije.

AUTOR

Ostavite odgovor:

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *